Zašto je smrt OK?

[pećina]

Negdje davno sam pročitao zanimljivo pitanje: "kad smo suočeni sa mogućnošću produljenja života, da li želimo produžiti starost ili mladost?" Biti senilan još par stotina tisuća godina, no thank you.

[Maxes]

Trenutno živimo u potrošnom tijelu... Nije samo stvar starenja, ustvari danas najmanje ljudi umire od starosti, više od raznih nesreća, bolesti... Mi ljudi našu biološku smrt nemožemo i nećemo moći zaustaviti... A uostalom šta bi se trebalo izumiti da bi se spriječio srčani ili moždani udar? Od toliko mogućnosti za umrijeti, starenje je najmanja prepreka ka dugom životu...

[Apemant]

Nikolajevna kaže:

Čemu onda besmrtnost? Ako se baš sve izbriše - isto je kao da smo umrli i rodila se neka nova osoba..

Kad tako postaviš stvari, doista je teško odgovoriti...

Ali gledaj to s ove strane: čovjek je svaki dan novi čovjek. Jest da je sličan onom od jučer, ali prolaskom godina malo po malo se može značajno promijeniti.

Što to znači, da je onaj stari čovjek umro, a novi se rodio? Čovjeku od cijelog autobiografskog pamćenja ostanu samo neke crtice i značajni događaji iz daleke prošlosti. Kad bismo to doveli do apsurda mogli bismo zagovarati društvo po uzoru na Loganov bijeg gdje ljudi preko 30 automatski 'ostavljaju mjesta' nekim drugim ljudima. Jer, budući da se ljudi ionako mijenjaju, po čemu je bolji onaj stari nego neki posve novi.

Ili, mogli bismo reći - zašto bi se ijedan čovjek uopće htio promijeniti? Npr. čovjek se osjeća loše, pa ide na psihoterapiju da mu bude bolje. Ergo, namjerava se promijeniti, i to očito na dosta bitan način. Dovođenjem gornje logike do apsurda mogli bismo reći da to nema smisla. Zašto 'popravljati' osobu, time se gubi njen prethodni 'identitet' - ergo ta osoba bi se mogla jednostavno terminirati i dati 'šansu' nekoj novoj osobi.

Tako da bih ja rekao da čovjek ipak ima neki osjećaj kontinuiteta, i na tom kontinuitetu bazira svoj 'pseudo-identitet' - bez obzira što taj kontinuitet nije savršen nego se puno toga gubi što idemo dalje u prošlost. Sve u svemu, meni se ipak čini da bi svaki normalan čovjek itekako uzimao 'lijek besmrtnosti' ukoliko ne bi bilo nekakvih očitih negativnih side-effectova.

[izabrani narod]

smrt životu daje oblik i život postane poput filma, gotov nakon što je postignuta katarza.

[shamantrixx]

izabrani narod kaže:

smrt životu daje oblik i život postane poput filma, gotov nakon što je postignuta katarza.

Ja bih rekao da smrt životu daje puno više od oblika. Daje mu dimenziju, perspektivu, zanimljivost, napetost, posebnost...

Da ne umiremo - ne bi ni znali da živimo

[izabrani narod]

ima jedna pjesma od bonnie prince billya:

'Death to everyone is gonna come and it makes whole thing much more fun'

[oblak]

Mislim da je ok jer moramo imati granicu. Bilo bi bezveze živjeti vječno.

[nepostojeći]

a zašto bi se bojali smrti? ona će doći, borili se mi protiv nje ili joj se prepustili. a budući da je "strah od stvari mnogo gori od te stvari same, ma koliko ona strašna bila", zar nije bolje uživati dok smo živi, nego se bojati što će biti kada to više ne budemo? uostalom, ako ne vjerujete u zagrobni život znači da vjerujete da nam je ovaj život jedina šansa da živimo, odnosno napravimo nešto oko svog života. i što čekamo? iskoristimo tu šansu dok možemo. strah nas samo sprečava da u potpunosti uživamo i da se potpuno predamo životu. vjerujete u zagrobni život? pa šta vas onda boli za smrt. onda je ona samo jedan oblik tranzicije "duše" (onda ostaje samo bojazan oko toga gdje ćemo, gore ili dolje ali i to je samo na nama). vjerujete u reinkarnaciju? znači ovaj cijeli život naspram svih ostalih života je samo jedna sekunda naspram vječnosti. što će reći-naživjet ćete se ohoho i previše, pa ne trebate žaliti za ovim kratkim životom. znači logika je uvijek ista: smrti se ne treba bojati! a života? e to je već potpuno druga tema

[Rapttor]

Smrt, bar za mene, nije ok. Sa osobnog gledališta, zašto bih ja mario za evoluciju. Ipak sam sebi važniji. Siguran sam da nitko od nas ne razmišlja 'baš bi bilo dobro da umrem jer ću tako pomoći čovječanstvu i ono će brže evoluirati'.
Jednostavno je teško podnijeti pomisao da jednog dana ja neću biti. To je nešto strašno za mene. Štoviše, smatram da je nepravedno da iskusimo nešto kao život i onda da nam se to silom oduzme.
Ja želim vidjeti čovječanstvo za 5000 godina, želim ići u svemir, želim voziti leteći auto...govorim gluposti, ali poanta je u tome što moje ambicije sežu daleko van mog životnog vijeka. Ne sviđa mi se pomisao da neke stvari neću doživjeti. Ne znam za vas, ali ja bih ipak htio živjeti zauvijek. Ili bar do trenutka kad se zasitim života.
Naravno, da su svi besmrtni to bi značilo slijepu ulicu za čovječanstvo. Prenapućenost, a samim time i glad također. Smrt je nužna, ali to ne znači da ja moram biti zadovoljan tim 'rješenjem' koje nam je priroda osmislila.

[pećina]

Smrt? Zašto se bojati smrti? Pa umreš svako večer kad zaspeš. Umreš svaki put kad nešto zaboraviš. Svi umiremo, pitanje je da li će mo se sjećati smrti

[shamantrixx]

pećina kaže:

Smrt? Zašto se bojati smrti? Pa umreš svako večer kad zaspeš. Umreš svaki put kad nešto zaboraviš. Svi umiremo, pitanje je da li će mo se sjećati smrti

Kad umre onaj tko se sjećao - tko ostaje sjećati se smrti onoga tko se sjećao života dok je bio živ?

Ja ne vidim da je to uopće validno pitanje... to je čisto neutemeljena pretpostavka da bi se "nešto" što ne postoi moglo "sjećati" smrti onoga tko za života ima kapacitet sjećati se na prvom mjestu

[shamantrixx]

Rapttor kaže:

Smrt, bar za mene, nije ok. Sa osobnog gledališta, zašto bih ja mario za evoluciju. Ipak sam sebi važniji. Siguran sam da nitko od nas ne razmišlja 'baš bi bilo dobro da umrem jer ću tako pomoći čovječanstvu i ono će brže evoluirati'.

Naravno da ne. Ali postoje ljudi koi su razmišljali o tome i uvidjeli što je zapravo to što zovemo "ja", te da je to uz časne i rijetke iznimke uglavnom "pain in the ass". Jedan od razloga je i tvoj primjer, jer u jednom stupnju intelektualnog razvoja individue (ne mislim na opseg znanja već na kontemplacijske i introspektivne kvalitete) činjenica da je naš život konačan stavlja ružan upitnik na svrhovitost razvoja nečega što je osuđeno da umre... i to relativno brzo

Nema razumne osobe koja se barem jednom nie našla na križanju "nespoznatljivosti". Smrt je za nas zapravo kraj kontinuiranog prepoznavanja ili spoznavanja sebe samih. Što god eventualno leži iza toga, nama je nespoznatljivo. Smrt je jedina neizbježna točka u onome što ti zoveš "budućnost". Sve drugo može i ne mora biti, ali smrt ostaje neizbježna i nespoznatljiva. To su tvrdokorne činjenice ljudske stvarnosti.

Na tom "križanju" imaš uglavnom samo dvije opcije:

1) reći da je nekorektno dobiti život i intelekt za razumijevanje istog, te u kratkom roku lišiti osobu i jednog i drugog. Tada tvoj život postaje sredstvo kojim je netko tebi osobno nanio nepravdu davši ti život tek toliko da ti ga može kasnije oduzeti, te intelekt koim ćeš još za života shvatiti da si zapravo "žrtva" nečije nepravde, čime će se podnošenje "kazne" dodatno otežati, a životarenje u očekivanju konačne kazne postat će agonija.

U tom slučaju samoubojstvo je jedino legitimno rješenje problema, a ostati živjeti znači biti vječita žrtva "nevidljive nepravde". Oni koi se odluče za ovu opciju, koliko god dugo živjeli, taj život biti će ispunjen uglavnom "patnjom" zbog nepravde koja im je nanešena ograničenim životnim vijekom.

2) reći da je konačnost života van granica tvoje životne spoznaje, i jedino na što sigurno NE MOŽEŠ utjecati. Gotovo na sve drugo osim toga MOŽEŠ barem djelomično utjecati, pa je krajnje besmisleno pažnju posvećivati onome što ne možeš promjeniti, i tako ne mjenjati niti ono na što možeš utjecati, a što bi ti u konačnici učinilo život ugodnijim, zabavnijim i lakše podnošljivim.

Da ne umiremo ne bismo znali ni da smo živi. Kada u nečemu nema nikakve razlike, mi tamo ne vidimo ništa. Na crnom noćnom nebu, između zvijezdi, ti vidiš ništa. Ali da je to doista ništa... ti ne bi vidio nešto crno. To "crno ništa" je sastavni dio "svega", jer svako nešto ovisi o tom ničemu koje ga okružuje, i tako ga ističe od "svega ostalog".

Drugim rječima, da je život vječan tebi bi bio ništa posebno... kao i ono "crno nešto" među zvijezdama koje ti je toliko nipočemu posebno da ga zapravo zoveš "ništa", iako je očito da je to "ništa" elementarni i sastavni dio "svega".

Jednostavno je teško podnijeti pomisao da jednog dana ja neću biti. To je nešto strašno za mene.

Razumljivo, ali hoće li ti "teško padanje" toga olakšati ili otežati ostatak života? Možeš uživati u vremenu koje imaš, ili protratiti svo vrijeme koje imaš na žaljenje za vremenom koje će ti biti "oduzeto" u trenutku kada umreš.

EDIT: sjetih se Gandalfa kad kaže Frodu:
"Nije tvoje da razmišljaš o tome zašto ti je dano vrijeme na ovom svijetu. Tvoje je samo da vidiš što ćeš s njime učiniti" I ima potpuno pravo

Kao da gladnome daš pola sendviča, a on se buni što mu nisi osigurao jedan sendvič svaki dan, jer glad je teže podnjeti kad znaš kako je biti sit.

E sad... smrt je to što je, ali ona ne ometa život. Ljudi to naprave sami, pa s time što imaju čine sve što je u njihovoj moći da se u svakom trenutku osjećaju maksimalno loše podsjećajući se stalno da svoj život smatraju bezrazložnom nepravdom, a što je ekvivalent prokletstvu.

What you focus on - you will become!

Smrt je nužna, ali to ne znači da ja moram biti zadovoljan tim 'rješenjem' koje nam je priroda osmislila

Priroda je to osmislila SEBI... a ne TEBI Ti si sredstvo, a ne cilj. Možeš u tome uživati, ili možeš biti proklet time. A to ovisi isključivo o tebi... ti si kovač svoje sreće, a svijet je takav kakav je i ne dešava se TEBI. Ti si samo jedno od DEŠAVANJA u njemu

[DKljun]

Anderlon kaže:

Naime, zašto je smrt OK?

Tko kaže da je OK?
Smrt kao takva je potrebna i kad tad mora nastupiti. No problem je što kod mnogih ljudi nastupa prebrzo, puno brže nego što bi oni to željeli, i puno brže nego što im se ugase mentalne funkcije ili bar značajno oslabe.
Mnogi stariji ljudi priželjkuju smrt, jer im je dosta života.
Mnogi duhovni ljudi prihvaćaju smrt i mire se s njom.

U tim slučajevima je smrt O.K.

No mnogo puta ljudi su užasnuti kada shvate da im je smrt došla. Previše su voljni živjeti, i tada smrt nikako nije O.K.

[shamantrixx]

O.K. Ali pri tome je referentna točka "O.K. faktora" tvoje subjektivno mišljenje o tome što je tebi osobno O.K. a što nije. No to nam ne govori ništa o tome je li smrt O.K. ili nije, jer očito si ti u funkciji smrti, a ne obratno.

Tipka na daljinskom upravljaču nije u poziciji suditi o "dobrosti" samog koncepta daljinskog upravljača, jer je "svjesna sebe i okoline" samo kad je netko drugi "stisne", a to baš i nie pretjerano široka perspektiva. Smrti si svjestan kad ti nešto "pritisne" život, a sve što misliš o smrti je apstraktna projekcija o nečemu što ne poznaješ, češto pogonjena i strahom od nepoznatog.

[gnki2000]

Smrt je ok , ak si živio od srca, najbolje što si mogao, iskreno prema samom sebi.

Ako si živio kao pozer, u polusvijesnom stanju onda ćeš vjerojatno dobiti živčane napade prije dijagnosticirane smrti , bez obzira kad je to.

[Anderlon]

Jedna gostujuća tema sa Filozofije. Možda seniori koji su objektivno najbliži smrti imaju nešto dodati na ovu temu. Tema nije morbidna, naprotiv. Bar nije tako zamišljena.

[WomCat]

Anderlon kaže:

Jedna gostujuća tema sa Filozofije. Možda seniori koji su objektivno najbliži smrti imaju nešto dodati na ovu temu. Tema nije morbidna, naprotiv. Bar nije tako zamišljena.

Malo je morbidna ova postavka ili crnohumoristična, bar meni. Svrstati nekog tko je u nekim godinama ili nekom stanju u "božije pripravnike"

Mislim o smrti kao o dijelu života. Ne bojimo se činjenice da smo nesvjesni kako i odakle odjednom postali na svijet, posvećujemo život trudu da ostanemo upamćeni i da nešto značimo tom svijetu, u činjenici da ćemo jednom i otići iz njega.
Ni za što se ljudi ne drže toliko snažno kao za činjenicu da žive, čak i u trenucima kad to baš izgleda kao i da ne žele.
Put u nepoznato? Ništavilo? U svakom slučaju neminovnost.

[Dobroslav]

Uglazbimo ovu veselu temu i odgovorimo na pitanje jednako tako veselom pjesmom koja može proći i kao Glazba naše mladosti - Blood, Sweat and Tears - When I Die

And when I die
and when I'm dead, dead and gone,
There'll be one child born and
a world to carry on, to carry on
Give me my freedom for as long as I be
All I ask of living is to have no chains on me
And all I ask of dying is to go naturally, only want to go naturally

[ramscrek]

Tek kad sam došla do pola teme shvatila sam da je ona iz 2004. godine, dakle, - mrtva.
A onda ju je autor dignuo iz mrtvih pa sad mogu nabacati neke misli koje su mi se nametale dok sam čitala tuđa razmišljanja.

Kroz nekoliko dana, točnije 28.12. bit' će nešto manje od stoljeća, točnije 96. godina otkako je odlučio NE-živjeti autor stihova:

Umrijeti nije ništa na ovom svijetu novo, al’ ni živjeti nije baš najnovije.

[ramscrek]

Sjetila sam se i Epikura:

"Epikur

"Privikavaj se na shvaćanje, da nas se smrt ništa ne tiče, jer je sve dobro i zlo u osjećanju, a smrt je gubitak osjećanja. Stoga ta točna spoznaja, da nas se smrt ništa ne tiče, omogućuje da uživamo u smrtnom životu. Ona nam naime ne namjenjuje beskrajno vrijeme, nego nam je uklonila želju za besmrtnošću. Nema, doista, u životu ničega strašnoga za onoga, koji je jasno shvatio, da nema ničega strašnoga u neživljenju. Tko, dakle, kaže da se boji smrti ne zato, što će mu zadati bol kad dođe, nego zato, što mu već sada zadaje bol time, što će doći, to nas, kad smo istom u očekivanju toga, može samo neopravdano žalostiti. Tako nas se to tobože najstrašnije zlo, smrt, ništa ne tiče, jer dok postojimo mi, nema smrti, a kad dođe smrt, tada više nema nas. Smrt se, dakle, ne tiče ni živih ni mrtvih, jer se na prve ne odnosi, a onih drugih više nema."
Filozofska hrestomatija br. 2, str. 145

Naravno da se ne slažem i cjelosti s poštovanim filozofom. Naime, ako i možemo reći da nas se ne tiče naša smrt, ona je ipak neprekidno i intenzivno oko nas, o čemu bolno svjedoče oni kojima je smrt otela nekog bliskog pa čak i nekog malo manje bliskog, ali tko je ipak na neki način bio u našem svijetu.

No, Epikur je vjerovao i da: "Svemir je uvijek bio takav kakav jest i uvijek će takav biti".
Daleko sam od poznavatelja Svemira i njegovih zakona, ali nekako sam sklona povjerovati da je sklon promjenama i da ga prilog "uvijek" naročito ne impresionira. Svemir si misli svoje i radi po svom.