Odgoj djece

[dida os]

hašismotko kaže:

Tema je otišla u off. Kako djecu odgojit da i nama bude potaman u vrlo poznoj dobi....teško, svatko ima svoj život i probleme. Nemamo sve pod kontrolom.

Upravo tako.

Ne bi ni trebali imati sve pod kontrolom...

[arna]

Imam kalendarić " Kako živjeti sretno" sa po jednim prijedlogom za svaki dan, a današnji datum veli:" Ne pretrpavaj se jelom. Jedi zdravu hranu i umjerene količine. Ne tjeraj djecu da jedu više nego što žele. Njihovi organizmi znaju bolje od nas koliko im treba. Još niti jedno dijete nije umrlo od gladi ako je jelo koliko je htijelo."

Ako pogledamo koliko je pretilih klinaca, bilo bi dobro držati se ovoga- za djetetovo dobro.
( Lanjsko istraživanje je navodno pokazalo da je u našoj zemlji 35% djece između 8. i 9. godine s prekomjernom masom i težinom.)

[arna]

[ramscrek]

eagle29 kaže:

Odgajati djecu danas i prije 30ak godina nije isto.
Pogledajte samo razliku današnje djece i nekadašnje (onih koji su odrastali 80ih i 90ih).
Svi roditelji žele najbolje svojoj djeci i većina se trudi to i ostvariti, ali... ne uspijeva to uvijek.
Npr. imate dvoje djece, odgajate ih jednako i oni su potpuno različiti, jedno je dobro, drugo radi uvijek probleme.
Dakle, nema pravila za odgoj. Možete se vi na glavu postaviti, ali ako dijete ima teški karakter, tu nema pomoći.
Djeca su kao lutrija... nikad s njima ne znaš kako će ispasti, makar se trudiš i daješ sve od sebe.
I da, ono najvažnije, sa djecom je 'briga' od kada se rode, pa sve dok ste živi... uvijek brinemo što će i kako će... makar više i ne žive s nama..
Biti dobar roditelj je najteži zadatak u životu... zato treba dobro promisliti prije nego imate dijete... jeste li spremni za sve izazove koje to nosi?

Samo pretpostavljamo da ih odgajamo jednako, jer to želimo i u to vjerujemo.
Ali svako je dijete drukčije i mi i nesvjesno prilagođavamo svoje ponašaje djetetovoj ličnosti.
Jedno je "podatnije", drugo nastoji provesti svoju volju, jedno više teži da nam ugodi, drugo više teži ugoditi sebi i još puno takvih primjera.
Da, biti roditelj je najteži posao koji smo trebali napraviti, a radili smo to bez konkretnih znanja, oslanjajući se uglavnom na metodu pokušaj-pogreška; vlastitu metodu ili metodu svojih roditelja.
Postoji jedna duhovita i istinita definicija odgoja:

“Odgoj je posao za desetero ljudi koje obavljaju jedna ili dvije osobe, bez upute kako se to radi pod neprekidnim pritiskom, 24 sata dnevno i bez povratne informacije rade li to kako treba.”
Čini mi se da je autor Jon Kabat-Zinn, ali nisam više sasvm sigurna, no zaista je točna i, zapravo, pomalo zastrašujuća.

[ramscrek]

hašismotko kaže:

Kako te djeca odgajaju, tako ih odgojiš.
Nema pravila, svako dijete je različito i treba različit pristup.

Osim dresiranja, peri ruke, peri zube, sjedi, lezi,....

To je velika istina koju mnogi ispuste iz vida.
Kao što se ne odnosimo jednako prema svim svojim prijateljima, tako se ne odnosimo jednako ni prema svoj svojoj djeci.
I to je u redu.

[arna]

[Persephone]

Ima puno roditelja koji odgajaju svoju djecu kad stignu, kako stignu, ne misleći ili ne stigavši misliti na mnoge važne stvari, i u suštini sve se svede na to da djeca, hoćeš-nećeš, ionako jednog dana odrastu i gotovo.

Koliko roditelji upoznaju svoje dijete, koliko njih zna što se sve s djetetom događa ili što im se između djece događa? Vjerojatno zapravo vrlo malo.

[arna]

[hašismotko]

"Deca spavaju, a roditelji šapuću, dogovaraju se kako da ih vaspitavaju, da sve bude fino i kulturno i da ima efekta."

[Dinah]

Drago mi je što ste se dotaknuli ove teme! Čitam pomalo otkako sam naletjela na nju i neki vaši upisi djelovali su veoma poticajno na mene.

arna kaže:

...

Ono što dijete usvoji do svoje 5.-6. godine je temelj na kojem kasnije gradi svoju osobnost. Sva uvjerenja koja pokupi u tom nježnom razdoblju ( a u kojem, kao, ništa ne razumije), kasnije mu određuje svjetonazor, pomaže mu ili ne pomaže spoznati tko je i određuje kakvo će biti i prema sebi i prema drugima- što čini bitno razgraničenje od toga hoće li biti slobodno, uspješno i sretno ili neće. ...

Moje dijete je još maleno i ovo o važnosti prvih godina me jako intrigira. Htjela bih da izraste u sretno i samopouzdano biće. Do sada sam najviše žalila zbog mojih loših momenata kad sam bila rastrojena, da se moje dijete zbog neke moje reakcije uplašilo. I zapitala bih se nakon takvog trenutka, jesam li mu kakvu štetu s time nanijela. Moj dragi mi je velika podrška. Pa bi me tješio: "vidiš kako je mali sretan, kako te ozareno gleda... vidiš da je sve u redu".
A željela bih na tom našem obiteljskom putu biti malo opuštenija.

arna kaže:

... I dalje su potrebni nježnost, dodir, razgovor, zajedništvo u igri i pri stolu ( mislim na obiteljska druženja, zajedničke ručkove/ večere), da djeca ne izgube ljudskost, empatiju, kontakt s drugim živim bićima i da ih potpuno ne usiše virtualni svijet. A to im roditelji mogu pružati ako hoće. Počevši od trenutka rođenja mogu ih naviknuti da u tome vide vrijednost i da je ne zaborave...samo trebaju imati vremena i volje. I ljubavi. Bez nje je sve teže ako ne i nemoguće. ...

Ovo je jako lijepo rečeno.
Ovo, pokazati ljubav, uzela sam si kao neku vodilju da u situacijama kada budem dezorijentirana i ne budem možda mogla bistro misliti, da se barem sjetim toga, "pokaži mu nježnost i ljubav".

[arna]

Dinah kaže:

...
Ovo, pokazati ljubav, uzela sam si kao neku vodilju da u situacijama kada budem dezorijentirana i ne budem možda mogla bistro misliti, da se barem sjetim toga, "pokaži mu nježnost i ljubav".

Je. Koji put nam samo to i preostane jer ne znamo, zapravo, što savjetovati i napraviti da djetetu pomognemo u nekom njegovom izazovu. Ali uvijek, koliko god dijete bilo staro, ga možemo zagrliti, poljubiti i samo šuteći mu prenijeti energiju ljubavi, razumijevanja i podrške te ga tako, na neki način, osnažiti i osokoliti.
I nikad ne smijemo omalovažavati djetetov "problem", koliko god se nama činio banalnim. Jer njemu niije.

Po tvom upisu bih rekla da si na dobrom putu. A do opuštenosti dolazimo s vremenom, vjerom i iskrenošću prema onome što činimo. I znajući da život ne trebamo shvaćati preozbiljno, s obzirom na to da nam se on ne događa, već ga sami ostvarujemo. I da možemo živjeti samo svoj život, ne i tuđi.
A dijete je dio tog procesa, samosvojno biće već opskrbljeno svime što će mu u življenju trebati. Roditelji su tu samo da ga navigiraju i pomognu mu da u sebi to otkrije, prepozna i realizira.

[arna]

Uvijek smo u mogućnosti promijeniti ono što nam se ne sviđa i na neki način zamjeramo svojim roditeljima...i tako prekinuti obiteljsku tradiciju obrazaca ponašanja koji nam više ne služe u odgajanju vlastitih potomaka.

[Dinah]

Hvala ti, arna, na odgovoru. Nekako se vodim intuicijom. Pouzdam se u to, da ćemo ostati pribrani i smireni uza sve što nam tek stiže.

arna kaže:

...

I nikad ne smijemo omalovažavati djetetov "problem", koliko god se nama činio banalnim. Jer njemu niije.
...

Puno puta sam čula "ma pusti ga/ju... plače za glupost". Odraslima možda jeste glupost, no malo dijete još ne može doživljavati stvarnost kao odrasli. Pa mi se čini da treba uvijek iznova naglašavati kako se ne može od malog djeteta očekivati da se nosi s tim "problemima" kao i odrasli, niti kao malo veća djeca. Za malo biće to je velika prepreka, zbog čega je još nesigurno i uplašeno. Ono se još privikava na svijet vani. Tek uči nositi se sa stresovima.