Chat Filozofiraonica

[Dr. Božo]

Quote:

mravac8 kaže:

...

Da, zanimljivo je da ovdje nitko ne puši cigarete. U mjesec dana nisam vidjela nigdje niti jednog čovjeka ni na ulici, ni doma, ni u kafićima da puši. Jednostavno nema. Kažu mi da je pušenje cigareta ovdje velika sramota.

Još najbolje da neko puši cigarete u u zmlji koke

[1964andreja]

tko želi filozofirati u živo nek dođe na Filozofski cafe za javnost -ZG , jer to je rasprava u kojoj svi sudjeluju
i oni koji nemaju formalno filozofsko obrazovanje .
subotom Tkalčićeva -Zagreb pa ako želite biti na mailing listi evo : [email protected]

[Sigmund]

Zanimljivo, hvala na obavijesti. Možda dođem.

[Jednostavko]

Quote:

Jednostavko kaže:

Može li neki predmet biti naš ako ga ne posjedujemo? Izgleda da može. Inače ne bismo govorili "U mom gradu dogodilo se to i to". Očito je da ja ne posjedujem grad, ali on je ipak moj. Isto tako kad netko kaže "moja supruga" očito je da ne misli da je posjeduje, koristi, upotrebljava. Slično je i kad kažemo "moji drugovi", "moji sugrađani" itd. Ima i onaj izraz "biti kod kuće u svijetu", to znači osjećati svijet kao svoj, ali ne kao svoj posjed.

Ovo prenosim s druge teme pošto je tamo off topic. Htio bih nešto dodati. Zanimljivo je kako se nekad obraćalo ljudima s "Druže", a sad s "Gospodine". U čemu je razlika? Razlika je u tome što mogu imati druga, a gospodina ne mogu imati, osim ako mislim na boga.

[Apemant]

Quote:

Jednostavko kaže:

Ovo prenosim s druge teme pošto je tamo off topic. Htio bih nešto dodati. Zanimljivo je kako se nekad obraćalo ljudima s "Druže", a sad s "Gospodine". U čemu je razlika? Razlika je u tome što mogu imati druga, a gospodina ne mogu imati, osim ako mislim na boga.

I kad se govorilo 'druže' to nije zbilja bila istina, samo lip service.

90% tih koje se oslovljavalo sa 'druže' nisu bili nikakvi 'tvoji' drugovi, ni u kojem suvislom smislu riječi.

[Jednostavko]

Quote:

Apemant kaže:

I kad se govorilo 'druže' to nije zbilja bila istina, samo lip service.

90% tih koje se oslovljavalo sa 'druže' nisu bili nikakvi 'tvoji' drugovi, ni u kojem suvislom smislu riječi.

To je točno. Ali ni mnogi koji kažu nekome "gospodine" ne misle da je on zaista gospodin. Nije poanta u tome, gospodina se ne može doživljavati kao svog, a druga može.

[addx]

ko tebe kamenom ti njega kruhom. a sto ako si kruha gladan? onda ga opletes bubregom?

[Orah]

Quote:

addx kaže:

ko tebe kamenom ti njega kruhom. a sto ako si kruha gladan? onda ga opletes bubregom?

Ne ...nego kamenom a on će tebe kruhom.

[addx]

Quote:

Orah kaže:

Ne ...nego kamenom a on će tebe kruhom.

e, ako i on s tom idejom baca kamen na mene dobro cemo se zabavit

[Jednostavko]

Iz jednog intervjua s Borisom Budenom.

Zanimljiva je interpretacija koju na nekim mestima daješ o zadnjoj sceni iz filma WR: Misterije organizma Dušana Makavejeva, u kojoj odrubljena glava mlade aktivistkinje iznenada progovara i izgovara čuvenu rečenicu: „Drugovi! Ja se ni sada ne stidim svoje komunističke prošlosti“. Ti kažeš da ta rečenica, iako izgovorena s kraja 60-tih u zemlji u kojoj je na vlasti bila Komunistička partija, u stvari predstavlja kritiku postkomunističkog diskursa, te u stvari predstavlja poruku za ono što je došlo posle 1989.


Boris Buden: Moja poenta je bila u činjenici da Milena, lik koji u filmu glumi Milena Dravić, iako je stradala od ruke uvjerenog komunista imenom Vladimira Iljiča, i iako je u borbi za emancipaciju poražena, ne zauzima antikomunistički stav. U tome je kritika postkomunizma. Mi još danas, kad historijskog komunizma odavno nema, svjedočimo u politici, ali još više u samoj postkomunističkoj ideologiji, sve agresivnijem antikomunizmu. Dakle, što je komunizma manje, to je više antikomunizma. Što nam govori samo jedno: da postkomunizam ima problem sa svojom historijskom legitimacijom; da njegova teleologija ne funkcionira, drugim rječima, da je obećanje društvene harmonije i blagostanja koje će sa sobom donijeti demokracija i kapitalizam iznevjereno. Kao što je u Mileninoj sudbini obećanje emancipacije koje je bilo ugrađeno u historijsku samolegitimaciju jugoslavenskog socijalizma, a posebice u historijski čin njegova rođenja, narodnooslobodilačku borbu, također iznevjereno. S jednom razlikom: u Mileninom slučaju borba se nastavlja i bez nje. Ona tu stvar oko koje se borba vodi, stvar emancipacije, i mrtva prenosi dalje. Ona nas oslovljava iz pozicije same borbe, iz točke u kojoj se zaključuje jedna njezina etapa, ali se sâma borba na završava. Otuda se ona ne mora stidjeti svoje komunističke prošlosti, jer je ishod borbe još otvoren. Drugim rječima, ona nam govori iz pozicije unutar sâme, još žive historije. Njezin pogled u prošlost i sud o toj prošlosti i njezinoj ulozi u njoj, još uvijek su otvoreni prema budućnosti.
Danas je sasvim drugačije. Danas ljudi umiru kao da s njima umire čitav svijet. Kao da je smrt neka vrsta osobnog poraza, sasvim u skladu s idejom uspjeha koji je danas u kapitalističkoj stvarnosti uvijek samo osobni uspjeh. Nema više otvorenosti prema budućnosti, ništa se ne predaje dalje, drugim ljudima, kolektivu, da ono što je vrijedno iz prošlosti nastave, pomaknu naprijed, učine boljim. Umjesto toga ostaje samo prošlost sâma, kao jedina dimenzija vremena u kojoj je moguće nešto promijeniti. Another past is possible, slogan je tog našeg vremena, kao izraz neke vrste retrospektivne, asocijalne utopije u kojoj identiteti u beskonačnoj međusobnoj borbi za priznanje konstantno transformiraju svoju mrtvu prošlost i to na račun živih. U tom svijetu nema mjesta za Milenu, niti bi ona u tom svijetu htjela živjeti. Zato bi ona danas vjerojatno rekla: „Gospodo! Beskonačno se stidim svoje postkomunističke prošlosti.“ Ne možeš se ne stidjeti prošlosti koja se sama odrekla svoje budućnosti.

[addx]

Quote:

Jednostavko kaže:

Danas ljudi umiru kao da s njima umire čitav svijet. Kao da je smrt neka vrsta osobnog poraza, sasvim u skladu s idejom uspjeha koji je danas u kapitalističkoj stvarnosti uvijek samo osobni uspjeh. Nema više otvorenosti prema budućnosti, ništa se ne predaje dalje, drugim ljudima, kolektivu, da ono što je vrijedno iz prošlosti nastave, pomaknu naprijed, učine boljim. Umjesto toga ostaje samo prošlost sâma, kao jedina dimenzija vremena u kojoj je moguće nešto promijeniti. Another past is possible, slogan je tog našeg vremena, kao izraz neke vrste retrospektivne, asocijalne utopije u kojoj identiteti u beskonačnoj međusobnoj borbi za priznanje konstantno transformiraju svoju mrtvu prošlost i to na račun živih.

vrlo dobro

[Jednostavko]

Ni prošlost više nije što je nekad bila.