Što trenutno čitamo i što preporučujemo za čitanje (obavezno s par rečenica o knjizi)

[Amelie Tautou]

californiamen kaže:

( onda će ti "Između dva kraljevstva" biti na vrhu te liste)

--------------------------

Između dva kraljevstva, Suleika Jaouad, Mozaik knjiga, Zagreb, 2022.



Teška i mučna knjiga. Priča o rastanku je sjena ( dva „kraljevstva“) između našeg zdravlja, bolesti i smrti. Između spektra likova koje autorica proživljava je njezin prvi dečko Will, zatim Jon i njena prijateljica Melissa koja je umrla od raka ( u tome se nalaze "kraljevski" rastanci). Na kraju četvrte četvrtine ( jer ostale tri su priča o njenoj leukemiji koštane srži) ona putuje diljem Amerike sa svojim psom Oscarom ali to je manje zanimljivo.

Zašto je zapravo ovaj narativ napisan? Da mi – kao ( samo izgledamo) zdravi – suočimo se sa drugom stranom, jer smrt je uvijek pokraj nas i to ne bilo kakva: jer autorica je na sreću svoju leukemiju odbolovala u Americi gdje ju je pokrilo očevo osiguranje jer su lijekovi basnoslovno skupi. Mene je ova priča onako lagano intacta, dirnula, užasnula, ostavila ono oporo i gorko iskustvo - a to je već itekako dovoljno za njenu visoku ocjenu. Moja topla preporuka za ovaj dokumentarnu mizanscenu oivičenu u sjajnoj knjizi.

Moja ocjena: 8/10

Znači, prvo ova pa onda ostale. Hvala!

Znam da po pitanju sadržaja mogu biti poprilično različite,
ali ova naslovnica me neodoljivo podsjeća na..

[californiamen]

Amelie Tautou kaže:

Znači, prvo ova pa onda ostale. Hvala!

Znam da po pitanju sadržaja mogu biti poprilično različite,
ali ova naslovnica me neodoljivo podsjeća na..]

Naravno da si u pravu. Ovo je moj ( subjektivni) izbor. Sadržaj može razumjeti svatko ako zaroni u dubinu knjige, jer knjiga je nevidljivi labirint.
ps. Koje su na tebe djela ostavila najdublji trag?

Naslovnica me podsjeća - na - što?

------------------

Simon Reeve, Korak po korak, Mozaik knjiga, Zagreb, 2022.

Simon Reeve, jedan od najpoznatijih BBC-jevih novinara i dokumentarista, čiji je avanturistički duh opčinio gledatelje i čitatelje diljem svijeta, u ovom autobiografskom djelu opisuje svoja putovanja po epskim predjelima svijeta te pripovijeda kako je pribjegao metcima u izbjegličkim kampovima na granicama ratnih teritorija, kako je hodao kroz minska polja te bio uhapšen pod sumnjom da je špijun KGB-a. Na svojim je putovanjima prelazio džungle, pustinje, planine i oceane, pritom posjetivši neke od najljepših, najopasnijih i najosamljenijih predjela svijeta. Iskreno pripovijedajući o svojem iskustvu, Simon pruža uvid u pozadinsku priču iza velikih avantura koje je proživio te ujedno izlaže kako je izgledao i njegov osobni put do točke na kojoj se nalazi danas – od toga kako je napustio školu bez ikakvih kvalifikacija, zapao u depresiju te se, igrom sudbine, uspio izdići i krenuti na put promjena u svojem životu… Korak po korak. ( iz predgovora)

„Simon će zasigurno uvijek pronaći zanimljivu priču kamo god se uputio. On je možda najbolji svjetski vodič.“ – The Sun

Ovo je putopis koji to nije. I – naravno: sad Vam moram detaljno ( a kako drugačije?) objašnjavati notornu i profanu činjenicu da je putopis zapravo putovanje kroz emocije, nikako kroz predjele ili predivne krajolike? Autor je to shvatio odmah jer je počeo svoje putovanje „step-by-step“ dakle: korak po korak, od djetinjstva, preko pubertilija do današnjih dana ( između toga bili su putopisi kroz Afriku, Aziju itd.) . Iznimna knjiga. Vrijedna svakog čitanja i naravno da ću je pročitati opet. Zašto treba ponovo pročitati knjige koje ste već pročitali? Jer vremenski odmah i Vaše iskustvo daju sasvim nove slike u Vašem iskustvu jer stvaraju se sasvim nove slike i „slike“ ( kada kažem: „slike“ pomišljam na alegorijske fantazmagorične i magijske slike koje se prelijevaju u Vašem umu). Knjiga je zaista zaslužila biti bestseler „Sunday Times“, jer je ušla u svaki, naš, pojedinačni ili skupni narativ, jer ulazi, sasvim sigurno - u emocije. A emocije su vrijednosti, taj „materijal“ koji će živjeti dok mi živimo. Zbog toga, i samo zbog toga, vrijedi pročitati ovu sjajnu knjigu o putopisu koji to nije. Jer je putopis kroz emocije. Znam i svjestan sam da sam to već spomenuo ali „važne stvari valja ponavljati opet“ ( F.Nietzsche) – da se ne zaborave. I još samo ovo na kraju: „Ako se ne susrećem i ne upoznajem s ljudima, onda ne mogu istinski reći da sam na pravom putovanju“ ( str. 214). Jer putovanje je život. Onaj nepatvoreni. Onaj istinski.

Moja ocjena: 9/10

[Donata]

Dustflower kaže:

Andrew Sean Greer - Less

Arthur Less je propali knjizevnik koji se priblizava 50-oj, kako kaze, prvi gej muskarac koji je ostario, odnosno bar se tako osjeca. U namjeri da izbjegne odlazak na vjencanje bivseg dugogodisnjeg ljubavnika, Less se odlucuje ispuniti svoj raspored putovanjima na razne knjizevne konferencije sirom svijeta kako bi imao savrsenu ispriku da se ne odazove.

Sve bi to mozda bilo ok da Less ne podsjeca na nekakvu empaticniju verziju Larrya Davida i stalno upada u nekakve probleme. Na pocetku mi je bilo tesko ufurati se da takav lik sebe stalno samosazalijeva, ali humor je pomogao. Na momente je knjiga bas histericno smijesna. Preporuka.

pročitala sam i ja, pa ne zamjeri ako dodam na tvoj post i svoje viđenje

Da je ovaj roman pisan iz pozicije žene koja krene na put po svijetu da ne bi morala prisustvovati vjenčanju dugogodišnjeg bivšeg, roman je komotno mogao upasti u kategoriju chick lita. Iako je glavni lik gay puno toga se vrti oko veza i dilema koje ti život u vezi donosi, pa je s te strane univerzalna tema. Još jedna univerzalna točka je kriza srednje dobi, koju bez obzira na "nove" četrdesete ili "nove" pedesete, neminovno osjetiš kada se približiš tim velikim brojevima ... barem ja jesam. Ovaj citat tako lijepo opisuje taj osjećaj da ne znaš kako ti se dogodilo da imaš 50, a u duši se osjećaš jednako mladom kao i prije 20 godina; Less razgovara sa svojim vršnjakom Felixom:

“Strange to be almost fifty, no? I feel like I just understood how to be young."
"Yes! It's like the last day in a foreign country. You finally figure out where to get coffee, and drinks, and a good steak. And then you have to leave. And you won't ever be back.”

Njegovo putovanje i promišljanje o vezama i ljubavi na kraju završava happy endom i s tim krajem imam najviše problema - Less ništa nije učinio da se mijenja, "unaprijedi", "poboljša", njemu se jednostavno sretan kraj dogodio radi intervencije drugih uključenih u njegovu životnu priču, otprilike kao kada na kraju ljubića glavna junakinja uz stravstveni poljubac objekta svoje žudnje dobije potvrdu svoje vrijednosti.


Inače, ima jako dobrih misli vrijednih citiranja u ovoj knjizi, ali za kraj ostavljam ovaj Zohrin koji mi ni na kraj pameti nije slijediti .. unatoč godinama :
“Fuck love and just get fat.”

[Amelie Tautou]

californiamen kaže:

Naravno da si u pravu. Ovo je moj ( subjektivni) izbor. Sadržaj može razumjeti svatko ako zaroni u dubinu knjige, jer knjiga je nevidljivi labirint.
ps. Koje su na tebe djela ostavila najdublji trag?

Naslovnica me podsjeća - na - što?

------------------

Simon Reeve, Korak po korak, Mozaik knjiga, Zagreb, 2022.




Ovo je putopis koji to nije. I – naravno: sad Vam moram detaljno ( a kako drugačije?) objašnjavati notornu i profanu činjenicu da je putopis zapravo putovanje kroz emocije, nikako kroz predjele ili predivne krajolike? Autor je to shvatio odmah jer je počeo svoje putovanje „step-by-step“ dakle: korak po korak, od djetinjstva, preko pubertilija do današnjih dana ( između toga bili su putopisi kroz Afriku, Aziju itd.) . Iznimna knjiga. Vrijedna svakog čitanja i naravno da ću je pročitati opet. Zašto treba ponovo pročitati knjige koje ste već pročitali? Jer vremenski odmah i Vaše iskustvo daju sasvim nove slike u Vašem iskustvu jer stvaraju se sasvim nove slike i „slike“ ( kada kažem: „slike“ pomišljam na alegorijske fantazmagorične i magijske slike koje se prelijevaju u Vašem umu). Knjiga je zaista zaslužila biti bestseler „Sunday Times“, jer je ušla u svaki, naš, pojedinačni ili skupni narativ, jer ulazi, sasvim sigurno - u emocije. A emocije su vrijednosti, taj „materijal“ koji će živjeti dok mi živimo. Zbog toga, i samo zbog toga, vrijedi pročitati ovu sjajnu knjigu o putopisu koji to nije. Jer je putopis kroz emocije. Znam i svjestan sam da sam to već spomenuo ali „važne stvari valja ponavljati opet“ ( F.Nietzsche) – da se ne zaborave. I još samo ovo na kraju: „Ako se ne susrećem i ne upoznajem s ljudima, onda ne mogu istinski reći da sam na pravom putovanju“ ( str. 214). Jer putovanje je život. Onaj nepatvoreni. Onaj istinski.

Moja ocjena: 9/10

Zar se na kraju moje objave ne vidi poveznica na sliku?

Uglavnom, pokušat ću opet, ali ako ne uspije,
riječ je o naslovnici knjige "Into the Wild", čiji je autor Jon Krakauer.
Sličnost je u tim autobusima, odnosno putnicima na njihovim krovovima.

[IMG][/IMG]

Kad sam rekla da su po pitanju sadržaja vjerojatno različite,
mislila sam na "Između dva kraljevstva" i "Into the Wild",
i da ih povezuju samo slike na naslovnici.

A s druge strane, "Korak po korak" bi "Divljini" (koja mi se svidjela)
mogla biti sličnija sadržajem.

[Amelie Tautou]

Sad vidim da je kod prve naslovnice riječ o kombiju,
no dobro.

Što se tiče čitanja iste knjige više puta, istina,
neke stvari ne doživimo na isti način kada ih ponovimo.

Moram reći da to kod mene vrijedi u oba smjera,
kao što neke dodatno obogate dojam stečen prvim čitanjem,
neke mi s odmakom vremena više nisu toliko drage.
Možda zato što se i mi mijenjamo.

[Dustflower]

Donata kaže:

pročitala sam i ja, pa ne zamjeri ako dodam na tvoj post i svoje viđenje

Dapace.

Da je ovaj roman pisan iz pozicije žene koja krene na put po svijetu da ne bi morala prisustvovati vjenčanju dugogodišnjeg bivšeg, roman je komotno mogao upasti u kategoriju chick lita.

Apsolutno. Mislim da je tu satira takve literature sasvim jasna. Format je primamljiv i pristupacan, ali servira se univerzalnija prica.

Less ništa nije učinio da se mijenja, "unaprijedi", "poboljša", njemu se jednostavno sretan kraj dogodio radi intervencije drugih uključenih u njegovu životnu priču

Ne znam, meni se bas to svidjelo. Njegova patnja jest mozda bila trivijalna u odnosu na neke "ozbiljne" zivotne probleme. Ali, svaciji je problem onoliki kolikim ga dozivljava. Ipak, na kraju Less nije bio toliko osamljen i jadan kako se osjecao. Zivot uvelike cine ljudi oko nas i ovo njegovo komicno "putovanje junaka" oko svijeta takodjer je bilo transformativno.

[californiamen]

Amelie Tautou kaže:

riječ je o naslovnici knjige "Into the Wild", čiji je autor Jon Krakauer.
Sličnost je u tim autobusima, odnosno putnicima na njihovim krovovima.

Zanimljivo. Očito je posljednji autor naslovnice/fotografije - uzeo motiv od prije. Zašto? Možda mu se u trenu nadahnuća pojavila misao da je to ista „divljina“? A nije ista. Čitao sam davno tu knjigu. Ako mogu dobro razabrati, akter se odlučuje poći u divljinu želeći naći nešto što nema u svakodnevnici, a to je glad, žeđ, opasnost, sve ono što jeste praiskonska divljina. To je, po mom sudu, pogrešno – „Divlja žena je zdravlje svih žena“ ( Clarisa Pinkola Estez) – mogao je pronaći u sebi. Jer muškarac je dobar drug ženi.

Amelie Tautou kaže:

Što se tiče čitanja iste knjige više puta, istina,
neke stvari ne doživimo na isti način kada ih ponovimo.
Moram reći da to kod mene vrijedi u oba smjera,
kao što neke dodatno obogate dojam stečen prvim čitanjem,
neke mi s odmakom vremena više nisu toliko drage.
Možda zato što se i mi mijenjamo.

Naravno da si u pravu. Promjena je u nama. To je taj „nevidljivi labirint“ osjećaja/emocije - pretočene u knjigama.
( Labirint knjiga i ja?)

Štoviše, svijet knjige koji nastaje kao sistem, paradoksalno se širi i postaje i postaje kaotičan kao beskonačni labirint stvarnosti. Problem nesklada između zbilje i privida postepeno poprima dvosmislenost, pretvarajući se u beskonačni sistem ogledala, gdje se jedna iluzija zamjenjuje drugom, gdje iz jednog sna izvire drugi san, gdje se u jednoj predstavi odigrava druga. (-) Da li se moje knjige i moji izvori nalaze u drugim knjigama? Točno, zato što smatram da je čitanje jedne knjige ne manje realno iskustvo no putovanje i zaljubljivanje. Mnogi ljudi skloni su razgraničavanju stvarnosti koju obično čine zubobolja, glavobolja, putovanja od imaginarnog svijeta knjiga. Meni se, pak čini, da je to razgraničenje neodrživo ( H.L.Borhes)

[Amelie Tautou]

californiamen kaže:

Zanimljivo. Očito je posljednji autor naslovnice/fotografije - uzeo motiv od prije. Zašto? Možda mu se u trenu nadahnuća pojavila misao da je to ista „divljina“? A nije ista. Čitao sam davno tu knjigu. Ako mogu dobro razabrati, akter se odlučuje poći u divljinu želeći naći nešto što nema u svakodnevnici, a to je glad, žeđ, opasnost, sve ono što jeste praiskonska divljina. To je, po mom sudu, pogrešno – „Divlja žena je zdravlje svih žena“ ( Clarisa Pinkola Estez) – mogao je pronaći u sebi. Jer muškarac je dobar drug ženi.



Naravno da si u pravu. Promjena je u nama. To je taj „nevidljivi labirint“ osjećaja/emocije - pretočene u knjigama.
( Labirint knjiga i ja?)

Štoviše, svijet knjige koji nastaje kao sistem, paradoksalno se širi i postaje i postaje kaotičan kao beskonačni labirint stvarnosti. Problem nesklada između zbilje i privida postepeno poprima dvosmislenost, pretvarajući se u beskonačni sistem ogledala, gdje se jedna iluzija zamjenjuje drugom, gdje iz jednog sna izvire drugi san, gdje se u jednoj predstavi odigrava druga. (-) Da li se moje knjige i moji izvori nalaze u drugim knjigama? Točno, zato što smatram da je čitanje jedne knjige ne manje realno iskustvo no putovanje i zaljubljivanje. Mnogi ljudi skloni su razgraničavanju stvarnosti koju obično čine zubobolja, glavobolja, putovanja od imaginarnog svijeta knjiga. Meni se, pak čini, da je to razgraničenje neodrživo ( H.L.Borhes)

Koliko znam, autor ove naslovnice je motiv uzeo iz filma.
Doduše, ni starija izdanja knjige se ne razlikuju previše.
No dobro, to je samo detalj, knjiga se ne sudi po koricama.
A što se sadržaja tiče, mislim da je njegovo putovanje u divljinu
bilo šire od obične potrage za nečim čega nema u svakodnevici.


Borges je možda dublje osjetio tu dimenziju i iz razloga
jer je, koliko mi je poznato, bio poprilično slabovidan,
što mu je dodatno otvorilo ostala osjetila.
Moglo bi se reći da mi je on omiljeni književnik.

[RunagateRampant]

Počeo čitati A Different Darkness and Other Abominations autora Luigija Musolina.

Koliko vidim, ništa njegovo nema prevedeno na hrvatski; zaintrigirao me opis ove zbirke, prvog prijevoda njegovih kratkih priča na engleski. Počeo sam s pričom koja vjerojatno odstupa od zanimljivog koncepta drugih priča, koje su objavljene u jednoj talijanskoj zbirci - po jedna priča nadahnuta folklorom za svaku regiju Italije. "Black Hills of Torment" (Nere colline del supplizio; kul mi je kak izvorni naziv asocira na riječ "supplication", i da, to je povezano s radnjom) je weird horor, i to poprilično dobar; atmosfera je dobro razvijena, kolaps i transformacija onoga što se zove stvarno su dubokosežni. Čak je i kroz cijelu priči mini-misterij određeni profuran jer nije skroz jasno tko je uopće pripovjedačko "ja". Nisam zadovoljan time što sam fulao s predviđanjem Naziv me je isto tako podsjetio na Barkerovu luđačku srpsku mistiku u "In the Hills, the Cities", što je uvijek plus.

S druge strane, proza na određenim mjestima postaje malo stilski preopterećena; metafora i usporedbi ima na bacanje, a usprkos tome što im je registar dovoljno objedinjen na tematskoj razini, ipak je to dosta nespecifično i nefokusirano. Sam početak je nezgodan baš glede toga, pogotovo jer se čitatelj baca u potpuno nepoznati kontekst sa stupnjevitim uvođenjem pravih informacija koje ocrtavaju taj svijet - čini mi se da bi zauzdanija retorika u tome bila još efektnija.

Nije to pretjerana zamjerka, dobra mi je priča i definitivno nastavljam s ovom zbirkom.

[hot kukich]

Nedavno sam sasvim slučajno među hrpom recenzija za knjigu koju sam pročitala naletjela na ime Rohintona Mistrya koje se toliko često ponavljalo da sam na kraju imala potrebe otkriti tko je. Pri tom su prevladavale preporuke za njegovu knjigu "A Fine Balance" koja nije prevedena na hrvatski.

"A Fine Balance" je knjiga koja je Rohintona Mistrya, kanadskog pisca rođenog u Indiji učinila svjetski poznatim. Knjiga je dobila nekoliko priznanja, uključujući i Gillerovu nagradu, izvodi se u kazalištima, a planirana je i ekranizacija HBO-a. Kako otkrivaju dostupne biografije, Mistryev primarni književni interes je problematizacija indijskih društveno-političkih prilika čije razumijevanje nastoji približiti široj publici. Tako i "A Fine Balance" pruža uvid u živote ljudi iz različitih kasti i društvenih slojeva Indije, a koji se bore za dostojanstvo i preživljavanje u okrutnoj stvarnosti. Priča se odvija unutar 9 godina, od 1975. do 1984., s određenim retrospektivnim prisjećanjima van tog perioda i posebnim osvrtom na razdoblje tzv. Izvandrednog stanja (1975. - 1977.) koje je obilježeno teškim kršenjima ljudskih prava, od prisilnih sterilizacija siromašnih ljudi iz ruralnih područja, rušenja ilegalnih naselja – slumova i posljedičnog generiranja hrpe beskućnika koji su potom protiv svoje volje odvođeni u radne logore, pa do dokidanja ionako krhke demokracije i nestanaka političkih oponenata, studenata i aktivista. Mistry je do 1975. živio u Bombayu gdje je diplomirao matematiku i ekonomiju, pa u autentičnost njegovih doživljaja nisam posumnjala.

Priča je često potresna, čitala sam je s knedlom, ali joj ne nedostaje i onog lijepog, nježnog, suosjećajnog, pa i humorističnog što vraća vjeru u ljude. Prati živote četvero likova u Indiji čiji se različiti statusi i životni putevi u jednom trenutku međusobno susreću i isprepliću povezani zajedničkim motivom krojenja i krojačkog obrta. Ono što posebno fascinira je Mistryjevo dočaravanje živopisne atmosfere Indije, s njezinim kontrastima bogatstva i siromaštva, te sposobnost da istovremeno stvori likove koji su stvarni, višeslojni i do kojih nam je stalo.
Mistryjevo prikazivanje kastinskog nasilja je teško čitati, ali istovremeno i nužno za razumijevanje života i iskustava likova u romanu. Kastinski sustav u Indiji stvorio je socijalne podjele koje utječu na živote ljudi na svim razinama društva, a knjiga nam prikazuje užasne posljedice takvog sustava.

Struktura je zanimljivo i precizno osmišljena, a poglavlja nam omogućuju da vidimo svijet iz perspektive svakog lika, bolje razumijemo njegove životne okolnosti i reakcije. No, osim već spomenute težine, knjiga obiluje i čitavim nizom tragikomičnih situacija kroz koje autor pomalo cinično parodira i raskrinkava čuda i fantastične elemente.

Knjigu sam pročitala prije par dana, no još uvijek razmišljam o njoj, odnosima koji vladaju u dalekoj Indiji, ali i o samom životu i njegovoj svrsi. Više neću istim očima gledati romantizirane zapise zapadnjaka koji pretjerano impresionirani nepoznatim i mističnim u potrazi za većim smislom zapravo banaliziraju kompleksne indijske društveno-povijesne prilike koje mnogi mogu preživjeti tek pažljivo balansirajući između nade i očaja.

[californiamen]

Amelie Tautou kaže:

Borges je možda dublje osjetio tu dimenziju i iz razlogajer je, koliko mi je poznato, bio poprilično slabovidan,što mu je dodatno otvorilo ostala osjetila.Moglo bi se reći da mi je on omiljeni književnik.

O da! Ja sam njegov vječni i zaljubljeni čitač jer ulazim sasvim lako u njegove narative. Posebno mi je ( i beskonačno) ušlo u moje emocije njegova kratka priča "Biografija Tadea Isidora Crusa"? Jer onaj konac te priče je tako snažno/beskompromisno - identificirao se sa mojim osjećajima i strastima. Jer sam to proživio.

----------------

Zoran Pilić , Morositas cordis, HENA com, Zagreb, 2022.

Kada neimenovani pedeset-i-nešto-godišnji procjenitelj književnih rukopisa, iznimno alergičan na romane o odrastanju, izađe iz Srčane stanice s vrlo rijetkim i nedovoljno istraženim poremećajem znanim kao mrzovolja srca (morositas cordis), ima osjećaj da mu je poklonjeno dodatno vrijeme. Očekivao je nešto gore, možda čak i smrtnu presudu, a provukao se s dijagnozom koja mu zvuči gotovo zabavno. Tko je još umro od mrzovolje? Pa ipak, činjenica da je već odigrao cijelo prvo poluvrijeme životne utakmice tjera ga da zastane i prisjeti se kako je sve to započelo. Prolazeći kroz taj proces, iz dana u dan, čini mu se da napokon razumije i prihvaća neminovnost književnih putovanja, hodočašća u djetinjstvo i rane jade od kojih je prije osjećao žgaravicu.
Morositas cordis roman je o beznadnim zaljubljivanjima, ljubavima, prijateljstvima, izdajama, kajanjima, metamorfozama i svemu onom što nam se i inače događa u mladosti, ali i o blagotvornoj kolotečini kojoj se prepuštamo u zreloj dobi dok polagano svodimo sve životne račune i podvlačimo crtu.
Pisan prepoznatljivim Pilićevim stilom, u kojem se dinamično izmjenjuju britki dijalozi i lucidna promišljanja, tragika i komika, riječju – život u kojem se ne može sve nadrasti i preboljeti – ovo je roman koji čitateljima neće izazvati ni pojačati simptome mrzovolje srca, naprotiv, uspješno ih suzbija.( iz pogovora)

Dodatno vrijeme ( poboldano)? Gdje se ono nalazi? U sjećanjima na našu mladost, na prve dane osjećaja, na rane dane djetinjstva. Jelena je ovdje point važna točka. Rastava roditelja je slijedeća, i naravno: dosadna i uporna kolotečina našeg života, koja je oivičena u igri šaha s novom ljubavi Dalijom. Uglavnom, ova knjiga je spektar razmišljanja u mladim danima i lepeza razmišljanja upravo sada. Iz te različite i oprečne vremenske perspektive, autor je uzeo ich formu i stopio se – što je sasvim normalno i uobičajeno – da nas identificira, da nam daje suosjećanje, da nam pruži književno zadovoljstvo sa samim sobom ( kao akterom romana) u periodu prelaza iz osnovne škole u srednju školu i to nesretno zaljubljivanje u razne djeve. Ja doista ne razumijem čemu ova knjiga? Možda da nas uvjeri u svoju inteligenciju, možda da uvjeri sam sebe da je napisao dobru i suvislo djelo? Možda. Ja nisam uvjeren.

Ja i dalje imam mrzovolju srca ( morositas cordis) prema tom sfušarenom ( i zapravo: plitkom) narativu. Ako je autor ovdje i gleda ovu nedoraslu i nemuštu kritiku – možda on može i treba objasniti svoj narativ? Ako – može?

Moja ocjena: 4/10

[Dustflower]

Za osobe sklone anksioznosti nema boljeg odmora od projiciranja vlastitih egzistencijalnih strahova na kozmicka prostranstva.

The End of Everything istrazuje trenutne teorije o kraju naseg univerzuma. Nas svemir ceka jedan od nekoliko scenarija, jedan ljepsi od drugog: Heat Death, Big Crunch, Big Rip, i moj omiljeni Vacuum Decay etc.

Zabavno stivo koje je na trenutke ipak pretjerano antropocentricno i dosta ograniceno u perspektivi, ni blizu npr. Elegant Universe Briana Greenea.

[Mr Smoogj]

Dustflower kaže:

The End of Everything istrazuje trenutne teorije o kraju naseg univerzuma. Nas svemir ceka jedan od nekoliko scenarija, jedan ljepsi od drugog: Heat Death, Big Crunch, Big Rip, i moj omiljeni Vacuum Decay etc.

Ako smo u membranama, onda čekamo da se dvije sudare.

[californiamen]

Vuk Perišić, Od Weimara do Vardara ( eseji), Fraktura, 2015.

Već niz godina uporno i iznova Vuk Perišić svojim kolumnama, analizama i esejima objavljivanima u različitim elektroničkim ili tiskanim publikacijama izaziva podijeljene reakcije: od užasnutih komentara do ushita i divljenja. Perišić u svojim tekstovima upravo čini ono što intelektualac, pisac, politički misleća osoba i treba činiti. On propituje svijet oko sebe, a najviše ga zanima balkanska krčma – glib u kojem su naša društva zaglavila. Njegova hrabra pozicija pojedinca nasuprot masi, s jasno formuliranim idejama nasuprot potrošenim frazama, pozicija slobodnoga gradanina nasuprot monolitu nacije izaziva i plaši, jer ne ide niz dlaku, već redovito pliva protiv struje.
U 32 eseja Perišić dekonstruira i čini smiješnim politiku shvaćenu kao mjesto vlastitoga ekonomskog probitka. Opušten i hrabar jer ne robuje nikome i ničemu osim sebi samome i idejama najvećih filozofa, Perišić beskompromisno zagovara istinsku slobodu koju mogu garantirati samo suvremene države temeljene na pravu pojedinca, na pravu drugoga da bude drugačiji te na zaštiti tog njegova prava u svakom trenutku. Od Weimara do Vardara otvara teme nacionalsocijalizma, fašizma i komunizma, prikazuje sve ništarije i gadove, sve velike meštre sviju hulja koji vode društva u nesmiljenu propast te propituje teme jugoslavenstva i postjugoslavenskih država. Ova je knjiga ravnodušna prema svakom političkom pozicioniranju, a prepuna strasti u pisanju i istraživanju, analizi i dokazivanju, tjerajući nas da se zapitamo o pitanju vlastite slobode ili neslobode, tome temeljnom pitanju svakog pojedinca. ( IZ pogovora)

„Ova je knjiga ravnodušna prema svakom političkom pozicioniranju“ - ravnodušna – prema čemu? Ova knjiga nikako nije ravnodušna ( pa niti prema političkom pozicioniranju) jer u njoj ( ako treba razumjeti knjigu, onda zaista treba RAZUMJETI narativ i dubinu knjige) zaista - ima obilje i spektar svih strasti što se nalaze na ovoj našoj napukloj planeti i ljudskom sklerotičnom mozgu. Najprije, prije svega: ova knjiga je inteligentna politička panegirika svim slobodoumnicima koji su ostvarili samo svoju slobodu i sada nastupaju tamo gdje oni žele – u političku arenu. Primjećujem da je u ovoj knjizi ( ipak ima) natruha „staroj“ Jugoslaviji ( možda autor to ne primjećuje, ali možda ipak sluti?) jer u masi eseja koje razložno i kompleksno natura i navodi nas nigdje nema naslov o tome – ali to je samo nevidljiva simbioza za puk, onaj naftalinski. „Pojedinac je bespomoćan ili ranjiv“ kaže on u svom predgovoru – ali upravo zbog toga on mora biti označen ( i normiran) kao nedodirljiv ( citata Franza Josefa Wetza).

Što nam to govori? Da je svijet liberalan? Da smo mi bespomoćni jer smo ranjivi ili nedodirljivi? Ostavit ću Vam da sami odgovorite ( ili da se zapitate?) na ovo pre-bitno pitanje. Jer vjerujem u Vas a ja nisam niti kvalificiran, a bogami niti kompetentan ( iako sam psiholog) - i pitam se, zapravo, što je zapravo talog ljudske duše? Solipsizam jeste sigurno. Subjektivizam isto tako. Gdje je nestala objektivnost? Gdje je nestala kritičnost? Gdje je nestala samo naša spoznaja? Gdje je nestala ( filozofska i politička) saznanja?

Moja ocjena: 8/10